Duhovna misao

Prijateljstvo u kojem otkrivamo istinu o sebi.

Mudrost je naučiti optuživati sebe. Hrabro pogledati u neko zrcalo, priznati i okriviti sebe. Kad to uspijemo učiniti, svima će biti bolje.

Kao što riječima možemo ranjavati jedni druge, ranjavati svijet u kojemu živimo, tako njima možemo i iscjeljivati rane, obnavljati porušeno. Da, svaka je naša riječ svojevrsno sjeme iz kojega niče i današnji i sutrašnji svijet, sjeme po kojemu se toliko toga može i roditi i umrijeti u nama i među nama.

Biti velik u Božjim očima znači biti ponizan i brižan baš prema onima koji su naizgled maleni u društvu.

Otajstveni se Bog razotkriva ondje gdje mi ljudi ljubimo naše bližnje.

Kršćani, a osobito oni među njima koji su na istaknutijim položajima u Crkvi mogu se naći u situaciji u kojoj, kao i farizeji, samo naizvan obdržavaju propise, žele dati samo sliku, samo privid dobra i sveta života, a iznutra ili kad ih drugi ne mogu vidjeti, mijenjaju sasvim svoj život. Isus je farizeje prozivao javno, a sve je preneseno u mediju koji je najprevođenija knjiga na svijetu, u Biblij...

Godišnji odmor ima smisla ako se nakon njega osjećamo duhovno i tjelesno osnaženi i motivirani za nove i stare životne i profesionalne izazove.

Čitanje književnih djela odlazak je u oazu mira kreativne samoće.

Kompromisi i poluistine vode udaljavanju od Boga. Na primjer: slušamo riječi evanđelja i u njima biramo ono što nama odgovara jer "tvrda je to besjeda tko je može slušati". Nestalni smo mi ljudi, neodlučni, mlaki. Približimo se Bogu ali se odmah zatim povučemo kompromisima. Nažalost, dopuštamo si predugo hoditi tom stazom.

U kršćanskoj vjeri posebno mjesto zauzima ime jedne žene - Bogorodice, majke Isusa Krista.

Od svog rođenja upoznajemo svijet i iskustveno učimo da je ljudski život prolazan. Ipak, ljudi često žive kao da je njihov slučaj izuzetak od pravila rađanja i umiranja koje se ponavlja kroz cijelu ljudsku povijest.

Možda će nam iznenadne, neočekivane pa i bolne promjene naših utabanih staza i planova učiniti osobama dubljeg predanja i povjerenja. I Božja riječ po proroku Izaiji donosi rečenicu; Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.“

Crkva je sagrađena na kamenu, a Isus je kamen zaglavni.

Umjesto bijega u izmaglicu, projekcije i imaginativne svjetove u kojima se infantilno žudi za zaštitom i užitkom pa i za vlašću i moći, uosobljena vjera prihvaća svoj dio odgovornosti za mijenjanje odnosa i ulaženje u probleme.

Što možemo naučiti od sladoleda?

Pozvani smo svakodnevno preispitivati svoj odnos prema hrani – prema tom kruhu svagdanjem – učiti se zahvalnosti za ono što imamo, brinući se za one koji nemaju temeljno za život. A to možemo samo ako nam je hrana - mudrost života, koja zna razlučiti dobro i zlo.

Dan žalosti i pokajanja. Oplakivanje razaranja svetog jeruzalemskog Hrama.

Prolaziti ovim svijetom čineći dobro i pomažući drugome i tako slikati remek djelo života.

Čovjek je, među ostalim, stvoren da hvali Boga. Ne zato što bi Bogu trebala naša hvala, nego stoga što hvaliti Boga mijenja ljudsko srce i ljudski um. Tko se odvaži pjevati pohvale Bogu vrlo brzo osjeti kako veličajući Boga i njegovo srce raste.

Ako je nebeski učinak Božje neizmjerne pedagogije s nama tako strpljiv, zar ne bi i naš međusobni odnos trebao biti takav da jedni drugima u „ispravljanjima“ postajemo lijekom za spasenje koji izvlači iz životnih ponora, a ne da u njih još dublje uvlači?

Tražite bogatstvo u Bogu i obogaćujte se dobrim djelima.

U svakom vremenu i prostoru i u svakoj okolnosti života, čovjek se može ostvariti do nevjerojatnih razmjera kada je otvoren Bogu i kada je spreman krenuti dalje; ne očajavati i misliti samo na sebe, već biti hrabar i nesebičan.

Kako nas to Isus krijepi?

Vjera se izaziva kroz poslušnost Bogu.

Tek kad uočiš vlastite greške možeš ih pobijediti!