Duhovna misao

O zajednici pojedinaca i hrabrih ljudi.

O svim riječima, onim teškim i onim lakim, moramo voditi računa jer njima možemo nanijeti teške rane.

Uzeti svoj križ, svoju vjeru, svoje zvanje i poslanje i poći za Isusom na osobit način je u svome životu primijenio svetac kojega danas slavimo, redovnik, franjevac, misionar, naš Šibenčanin, sveti Nikola Tavelić, koji je prošao mnoge putove ovoga svijeta, noseći svoj križ i svjedočeći upravo to: Daj i primit ćeš!

Pozvani smo darovati i onda kada mislimo da nemamo. Darovati sebe i kada sva naša sigurnost dolazi u pitanje. Darovati se drugima koji nas trebaju, darovati se Bogu.

Pozvani smo biti uvijek spremni za svako dobro djelo, očitujući svu blagost prema svim ljudima, baš onako kako smo je besplatno i primili od Boga.

Duhovnost je važna, ali u njoj vrebaju i opasnosti. Najvažnije za duhovni život je uzeti svoj križ, ići za Kristom i učiti od njega koji je ponizna i krotka srca. Time se ne samo raste u duhovnosti nego i štiti od zavodljive figure zla prerušena u anđela svjetla.

Kada Bogu daješ sve, zapravo ništa ne gubiš. Sve je njegovo!

Svatko ima svoju bitku. I to do kraja života. U kojoj ga Bog čuva i bodri.

Ljubite neprijatelje svoje i činite dobro.

Svrha i dragocjeni plod sinodalnog puta Crkve nije reforma crkvenih struktura, nisu to novi odbori i povjerenstva, nove odredbe i pravila, nego u prvom redu svojevrsno obraćenje, obnovljeni žar srca, oduševljenje Bogom, promjena koja se događa u samim sudionicima sinodalnog puta, njihov nov pogled na povijest ljudske patnje i trpljenja, produbljeno iskustvo susreta s Uskrslim u „lomljenju kruha“ t...

O svjetovnom mentalitetu i primanju velikog života.

Naša će duhovnost biti onakva kakvom je izgradimo, čime dušu hranimo, što čitamo, kako molimo, kojim se znanjem punimo, koga slušamo i kako vrijeme provodimo.

Kršćansko vjerovanje ne prihvaća neumoljivi zakon karme, prema kojem se čovjek sam spašava, nego vjeruje u oproštenje grijeha Kristovom žrtvom na križu i zato se s pravom nada uskrsnuću tijela i vječnom životu.

Čovjek nije čovjek, pa makar bio ne znam kako lijep, mlad, uspješan i bogat ukoliko nema ljubavi.

Iz dana u dan postojano koračamo prema trenutku i kraja i početka.

Sveci su oni koji dopuštaju da kroz njih prodire i zrači svjetlost.

Obnova crkve nije jednokratan događaj, već stalan proces koji vraćanju Kristu i njegovom evanđelju.

Božja ljubav mnogo očekuje odgovor čovjekove ljubavi. Više negoli izvanjski znakovi pobožnosti, naše molitve, slavlja, postovi, ispovijedanje vjere, propovijedanje kršćanstva, potrebni su znakovi ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Bog je čovjekov učitelj.

Kao što imamo potrebu ogrijati se na suncu, udisati svježi zrak, iskusiti njihovu blagotvornost, tako je dobro - i duši, dušama tako potrebno - poći među grobove, zastati pred svojim srcem, zastati pred životom i prisjetiti se prisutnosti , dodira duša. I posvjedočiti što je u nama: biti dodir života. Dodir zahvalnosti. Dodir koji ne trne poput plamena svijeće.

Nije najvažnije ono što ti vidiš. Vjera je ta koja otvara pogled ti pruža istinsku svjetlost.

Ako prihvaćamo Božju volju, naš život ne samo da će već sada postati sretniji, sigurniji i ispunjeniji, nego ćemo baštiniti i vječni život, a upravo to je Njegova najveća želja i volja za nas.

Poziv na povratak evanđelju.

Zahvalnost je skriveno bogatstvo, uzvraćena ljubav, dolazi iz slobodna, skromna, velikodušna i radosna srca.

Čempres - simbol snage, zdravlja, neuništivosti i čistoće duše, pomaže u potrazi za doživljajem vječnoga života.